petak, siječanj 28, 2011
and waste away with me, down with me.
nedjelja, siječanj 23, 2011
Nekako volim te nove početke, s obzirom na labirinte iz kojih se na kraju jedva izvučem, osjećaj je odličan, pravo pročišćenje, olakšanje, da nije bilo neophodno - moglo je biti terapeutski. Naravno, ovom blogu zapravo nikad nije bila svrha neko izbacivanje dijela svog života van, čak ni dijeljenje sa nekim svijetom, ili kako se to već sve može nazvati... Nego isto, primjetih, ima neko terapeutsko djelovanje, to piskaranje... I to baš piskaranje po ovom blogu, da se razumijemo, imam ja i svoj dnevnik vulgaris. Nekako me veže, steže... I to baš kad dođem ovdje. Možda mrvicu neshvatljivo, a meni čak i objašnjivo, kad si znam krvnu sliku i broj uzdisaja u minuti. Lako mi je zato doći... I napisati kako sam se izvukla i preživjela :) Ne znam ni sama, ovaj put mi uistinu nije jasno kako sam se opet uspjela uvući, a još manje - izvući, iako - dobro da jesam, jer mislim da je bilo gadnije no ikada. Taman mi nekako zagorča dane i vrati me na pola puta gdje sam stala... I onda, naravno, shvatim da mi to zapravo i ne treba... I da to zapravo i ne želim, što je još bitnije. Samo, dogodi se, uvijek, nekako, kad plitko plivaš, drukčije i ne može biti. Trenutno izgubljena u međuprostoru nekih mladih godina, između sebe i one druge sebe preko puta, malo uplašena možda, ali ipak na pravom putu, možda ne sasvim pravom... ali svakako više pravom nego nedavno. Neću reći da mi je bio najveća greška u životu jer je svakako samo moja greška, i radije ću ga nazvati lekcijom, bolnom lekcijom sa naučenim gradivom.
A sad... malo me stvarnost otrijezni, udari mi koji šamar, da prisjednem samoj sebi, a onda opet... To je život, šta drugo? Mislim da ništa drugo tu i ne postoji, samo ups & downs, moji ili njihovi, a između praznine. Sretna sam... Samo kad se sjetim opet rođene slobode koju imam, dovoljno je. I bez obzira na sve lekcije... misli tu i tamo skrenu, zapletu se u jedno malo gnijezdo, pa odlete opet van. Srce također poleti, bojažljivo dotrči natrag i svije mi se u grudima, kuca glasno pa se smiri, i tako svaki dan. Bez nekih lažnih nadanja, sa vjerojatno i previše lažnih ali ne i neostvarivih snova, jednom, u nekom drugom ili ovome ali lijepšem životu.
utorak, prosinac 7, 2010
Sada, već sada mogu reći da - odlazim. Doduše, ne na onaj način na koji sam "odlazila" u zadnjem postu, ali opet, pomak na bolje je i sretna sam zbog toga. Moglo je i ranije, ali za skupiti hrabrost treba puno i još mnogo više, a za odlučiti su mi trebala 2 dana i moram priznati - nije bilo toliko teško, zapravo - nije bilo teško uopće, jer sam svjesna što sam time napravila za sebe. Kao i svakome, veselim se još jednom novom početku. A imam i još jedan mali razlog koji me drži napetom i vedrom svaki dan tako da - nije sve tako sivo, nerealno od mene za očekivati, ali nadam se da još dugo neće ni biti.